Portret mog života...

Bez crne bijela ne bi vrijedila....

07.01.2010.

...

Koračao sam po kiši...tražeći sunce...

16.09.2009.

Utorak kad je otiš'o Čile...

Nakon mnogo godina, pustio sam danas jednu suzu...onu tešku...olovnu...mušku...

 

 

 

 

 

 

Ostavio me i Čile...

 

 

 

 

 

Legendarna „osmica“, najbolji čovjek i fudbaler kojeg sam poznavao, u četrdesetdrugoj godini odigrao je svoju posljednju životnu utakmicu...

 

Na zelenom travnjaku je živio... Na njemu je i umro...

 

 

Dule me nazvao popodne sa treninga. Malo je reći da mu je glas bio drhtav. Drhtao je sav.

 

„Ode nam Čile, druže... a u pizdu materinu... vodio je trening sa nama, uvježbavali smo neke akcije sa loptom i...samo se odjednom srušio...srce...čovječe...izdahnuo mi je na rukama...“

 

Telefon mi je ispao iz ruke... a suza kliznula  niz obraz...

 

Oči su mi i sad pune...

 

I pisao bih... Ako bih o nekome mogao pisati... Ako bih o nekome imao šta napisati... I ako bih o nekome želio pisati...bio bi to on...

 

Al ne mogu...

 

Grlo mi se steže....

 

Otišao mi je uzor...suigrač...drug...brat...

 

Neko ko me učio kako da budem dobar igrač...i dobar čovjek...

 

Uh...

 

Boli brate...

 

Baš boli...

 

Jebeno boli...

 

 

 

Bjese to jedna od onih vaznih utakmica... Iako je vaznost u svemu ovome jako diskutabilna...

Mozda je bolje da kazem da je bila vazna za mene... Jer, eto, nakon svih ovih godina samo se je ja sjecam...

 

Igralo se na „male“...pod blagom svjetloscu reflektora i mnogo jacom svjetloscu dalekih zvijezda...Teren betonski i pogodan za igru, gledalaca oko hiljadu...pristojan broj...ma sta god ko da pomisli...

 

A ja sam imao nepunih sedamnaest ljeta... I mnogo vise samouvjerenosti u grudima...koja se gotovo pa dodirivala sa narcisoidnoscu...

 

I nestrpljivo sam iscekivao zvizduk koji ce oznaciti pocetak sulude utke za loptom...

 

Nestrpljivo, rekoh....

 

Ali ne zbog „vaznosti“ utakmice...ne zbog „nekih bitnih faca“ za koje mi sapnuse da su u publici i da posmatraju...

 

Ma ne...

 

Srce mi je kucalo malo ludjim ritmom...dok sam krajickom oka mjerkao covjeka sa brojem osam na ledjima u suparnickom timu....

 

Dobro sam ga znao....

 

Sedamnaest ljeta je imao vise od mene...

 

Kao klinac gledao sam ga kako izvodi performans magije sa loptom...

 

I divio mu se....

 

Kao malo veci klinac gledao sam ga kako u maskirnoj uniformi sa puskom o ramenu prolazi mojim sokakom odlazeci u neizvjesnost krvavih planina odakle je dopirala bjesumucna rika topovskih projektila...

 

I divio mu se...

 

Gledao sam driblinge Maradone, Romaria i Baggia na zelenim americkim travnjacima na Mundijalu 94 i mislio o njemu dok su one njegove magicne noge bile do koljena u blatnjavim rovovima....

 

I divio mu se...

 

Gledao sam ga i prvi put poslije rata kad je nanizao cetvoricu odbrambenih i postigao gol kao da mu par godina ranije nije bio metak u desnoj potkoljenici....

 

I divio mu se...

 

Divio sam mu se i te veceri dok je sudija svirnuo u pistaljku i oznacio pocetak utakmice....

Ja sam ga cuvao....

 

I zaboravio da mu se divim....

 

Moj stari prijatelj Vjetar me prosto nosio....

Stizao sam na svaku loptu, uklizavao ne obaziruci se na poderotine na nogama od vrelog betona, pogodio jednom stativu i jednom precku....

I nisam mu dao da dise.... da prodje, da predibla, da odigra precizan pas....

A vrijeme je odmicalo.... Publika se meskoljila... Klinci su drzali rezultat 0:0 dvije minute do kraja protiv ekipe prekaljenih madjionicara umjetnosti sa loptom... osluskivao sam žamor zacudjenosti zbog nemoci legendarne „osmice“ da postigne pogodak....

 

I onda....

 

Vjetar me ostavio samo na trenutak....otisavsi da zamrsi plavu kosu djevojke u publici koja me gledala drhtavim pogledom....

 

Samo na trenutak...

 

Koji je bio vise nego dovoljan da mi „osmica“ provuce loptu kroz noge na sredini terena....

Ostalo je suvisno i spominjati...

 

Mreza se zatresla....

 

1:0

 

Moj prvi poraz u zivotu....

 

Prvi poraz koji me potresao....

 

Duboko....

 

Gorko....

 

Surovo....

 

Mozda cak i vise od onog koji je uslijedio sedam dana kasnije.... Kad sam se zauvijek pozdravio sa jurnjavom za loptom dok su se ljudi u bijelom borili da spase moje smrskano koljeno....

 

Ne znam zasto se sjetih ove uspomene nocas....

Potpuno je nevazna za sve one koji ce mozda jednom ocima preletjeti preko nje....

 

Ali je ipak vazna za mene....

Rekoh....dubok, gorak i surov to bjese poraz....prvi....ali ne i posljednji....

I razmisljam nocas....

O jednom drugom porazu....

Jednako teskom....

Jednako bolnom....

Porazu sto se krije iza te cudnovate rijeci....

 

Heh...

 

Ne mogu sad da je se sjetim....

 

Znam samo da je neka lijepa riječ...

 

Svasta zaboravljam u zadnje vrijeme...a pamtim od sviju zaboravljene stvari...

 

Kao sto su i trenuci nakon onog gola....

 

Poslije utakmice publika je aplaudirala...a ja sam prisao da cestitam „osmici“... Nije prihvatio moju ispruzenu ruku...vec me zagrlio....podignuvsi mi glavu....

Podigao mi je glavu i mjesec dana kasnije dok mu je brada jedva primjetno drhtala, razgovarajuci sa mnom dok sam sa gipsom na nozi i sa stakama gledao klince kako jure za loptom....

 

Podignucu ja glavu opet....

 

Nije mi prvi put da gubim....

 

 

 

Čile...

 

Sačuvaj mi Tamo „sedmicu“ na dresu...i nađi nam dobru ekipu...

 

Doći ću i ja...

 

Samo dok svežem kopačke...

 

 

 

 

DRAGO MI JE ZBOG MOG STAROG

 

 

Drago mi je zbog mog starog,

što sam bez škole,

krenuo od dole i post'o car.

 

Dobro se sećam,

posle zvuka poslednjeg zvona,

trk od škole do stadiona.

 

Bio sam sretan.

Tačno pamtim dan, trening prvi,

i: "Mali ima fudbal u krvi".

 

I onda: "Trči" , i onda: "Lezi",

nekad po kiši, nekad po žezi.

 

To su bili teški dani, al' sve je prošlo,

vreme je došlo da vladam ja!

 

Moj stari veruje, možda preteruje,

kad kaže da sam bolji od svih.

Drago mi je zbog mog starog,

što sam od trnja stig'o do zvezda za tili čas.

 

Kad pružim dobar meč, on vodi glavnu reč

i pita: "Da l' je selektor slep?"

Drago mi je zbog mog starog,

on sada ima moć da pred svima podigne glas.

 

U ime sporta

ja sam glavi rekao zbogom,

pa sam slavu stekao nogom.

 

Takva smo sorta,

brdo love kvari nas lako

i onda đonom startuje svako.

 

I nema "Driblaj",

i nema "Dodaj!"

već samo ima:

"Dobro se prodaj".

 

Zbogom davni ideali. Manje mi smeta

prvenstvo sveta neg' prazan džep.

 

Moj stari veruje, možda preteruje,

kad kaže da sam bolji od svih.

Drago mi je zbog mog starog,

što sam od trnja stig'o do zvezda za tili čas.

 

Kad slabo zaigram, on pije sasvim sam

i kaže: "Trener kriv je za sve".

Drago mi je zbog mog starog,

on sada ima moć da pred svima podigne glas.

 

Drago mi je zbog mog starog,

on sada ima moć da pred svima podigne glas.

 

 

                                               Djordje Balašević

 

 

28.08.2009.

San...

„Eh sine moj...sad kad mi se čini da sam i ja stigao do kraja svoga puta, kad se okrenem pomislim da sam samo jednu stvar naučio... Ovaj život je san...budeći se iz jednog, zapravo uplovljavamo u drugi...i tako svaki dan, mjesec, godinu...cijeli život...sve dok se na kraju ne probudimo i nađemo u stvarnosti Budnih...onih za koje kažemo da su Mrtvi....“  

 

Tihim glasom govori mi Senkin djed ove riječi dok sjedimo pred njenom kućom i otpuhujemo duge dimove.

 

Nad nama zvjezdano avgustovsko nebo prošarano treperavim zvijezdama. Tišinu ljetne noći remete samo čvrčci sa svojom jednotaktnom žalopojkom i prigušeni glasovi što dopiru iz kuće.

 

Gledam u starčevo zamišljeno lice. Pogled mu je odlutao nekamo daleko. Sijeda brada i oštre crte lica svjedoče o njegovom golemom životnom iskustvu, a riječi, što su do trenutak ranije tekle i žuborile poput potoka dokazuju svaku Senkinu oduševljenu pripovijest koju mi je kazivala o njemu.

 

„Ah, znala sam ja gdje vas mogu naći....tako mi je drago da ste se najzad upoznali...pa makar to bilo i na ovaj dan...uvijek sam mislila da biste vas dvojica imali mnogo toga o čemu biste mogli pričati...“

 

Drhtavi Senkin glas iza naših leđa trgnu me  iz razmišljanja.

 

„Dođi, sjedi s nama...“ – rekoh joj.

 

Kristalne suzice, što joj se slijevaju niz obraze, svjetlucaju u noćnoj tmini poput odsjaja stakla na morskoj pučini.

 

 

„Admire....tata mi je umro...“ – gušila se u jecajima kad me nazvala jutros – „Sad mi javiše...ja sam kod Enide...molim te dođi po mene....“

 

Dok su ulice nijemo prolazile pored mene, misli mi je zapljusnuo talas uspomena....

 

Sjetio sam se one davne i daleke jeseni kad smo prvi put zakoračili u onu šarenu učionicu i jedan novi svijet...

 

Sjetio sam se i onog ratnog proljeća kad smo još uvijek bili klinci i kad smo, šćućureni ispod lipe na uglu našeg sokaka, čvrsto se držali za ruke čekajući da protutnji olovna kiša granata, i kad su nam tihe molitve koje smo u sebi šaputali bile jedini kišobran.

 

Sjetih se i onih zlatnih jeseni kad smo treperava srca počeli izlaziti na noćne šetnje Korzom poželivši jedno drugome da pronađemo „ljubav svog života“...

 

Sjetih se tajni koje smo povjeravali jedno drugome...

 

Sjetih se da mi je ona kao sestra koju nikad nisam imao....rame na koje sam se uvijek mogao osloniti...oči koje su me uvijek sa toplinom gledale...

 

 

„Ne plači dijete moje...“ – reče joj djed pomilovavši je po obrazu – „Svi smo Allahovi i Allahu se vraćamo...odoh ja u kuću...a vi ostanite malo ovdje...“

 

Sjedimo i šutimo.

Šuti i čitav kosmos iznad nas.

 

Ramena joj drhte, jecaji ne popuštaju, a krupni biseri i dalje se slijevaju niz obraze. Čitav svijet kad bi se srušio, znam da se ni tada moji temelji ne bi pomjerili. Ali suze u očima dragih ljudi uvijek mi razore dušu....

 

 

„Djed ti je sila od čovjeka...“ – rekoh, želeći joj skrenuti misli.

 

„Da...“ – odgovori tihim šapatom, naslonivši mi glavu na rame – „I tata je bio....“

 

„Znam...i ti si....nemoj plakati....“

 

„Budi sutra tu....“

 

„Biću...i ne samo sutra...biću sve dok ovaj San traje....“

 

 

 

NEKO TO OD GORE VIDI SVE

 

Stevu Čenejca je ubio grom, nežno, k'o rukom,

na širokom šoru, tu negde pred zoru il' pre.

I niko se nije pitao gde se to noću skitao

nego su žalili i sveće palili svi.

 

Sa njegovim stricem sam proveo dan, bio je očajan.

Al' taj matori momak je imao stomak za sve.

Pa reèe: "Eto, tuđeg se latio, zato je glavom platio

- zbog žene svog kuma je sišao s uma sasvim".

 

Al vidiš, neko to od gore vidi sve,

povlači te konce, igra se.

 

Postavi na svoje mesto svako dobro,

zlo još pre - sve vide oči sudbine.

 

Tako, ponekad, te reči mi dođu, k'o jeka,

kad bure se spuste, kad pacovi napuste brod.

Ne brinem mnogo o njima, vrate se s lepim danima,

pa idemo dalje i plovidba traje, k'o pre.

 

Al znam da: Neko to odgore vidi sve...

 

Lomiš mi srce, k'o bagremov prut, onako, usput.

Kad ostaneš sama ti nađeš par dana za nas.

Al' ja crtam svoje krugove i praštam stare dugove

da, možda se varam, al' što da se staram o tom.

 

Kad uvek neko to odgore vidi sve...

 

 

                                                Djordje Balašević

25.08.2009.

Moralo se i to jednom desiti...

Amra se udala u zimu.

 

Dugo sam pratio njene korake na bijelom januarskom plaštu duž one ulice kojom smo nebrojeno puta zajedno prošli. Odveli su je nekamo daleko... Poslije sam je samo jednom vidio. I skrila je pogled. A meni je u oku zablistala kapljica rose baš kao i onog dana kad sam pogledom ispratio svatove dok su se gubili za uglom....kad sam zajedno sa opuškom u snijegu, zgazio i one naivne dječačke snove...

Snijeg je pripao njoj...

 

 

 

Tanja se udala u proljeće.

 

Sjećam se da su tek procvjetale šeftelije u našem sokaku, a miris behara, karanfila i jasmina omamljivao moje olovno teške misli. Nebom su plovili pamučni bijeli oblačci i sjećam se da sam samo tad i nikad više zaželio da me povedu sa sobom negdje daleko...južnije...mnogo južnije...Nikad je više nisam vidio.

Behar je pripao njoj...

 

 

 

Fatima se udala u ljeto.

 

Noći su tad bile zvjezdane i garave baš kao njene oči. A dani blistavi, vedri i osunčani kao njeno lice. Hiljadu milja daleko, zamišljao sam njenu suncem okupanu avliju, kuću čardakliju i u avliji onu golemu staru jabuku i njene krupne crvene plodove dok ih sunce miluje kroz razgranatu krošnju. Vratio sam se tad iz daleka, pod modrim nebom sam pregazio visoke i daleke planinske vrhove da bih sa svog sokaka, preko stare drvene tarabe vidio kako je izvode preko kućnog praga.

Nije skrila pogled. Ja sam ga prvi oborio...

Jabuke su pripale njoj...

 

 

 

A jesen...

 

Jesen je začuđujuće dugo čekala na izlogu...

 

I kad mi se javila nakon nekoliko mjeseci tišine, kad me tihim glasom pitala kako sam, već sam znao...

 

Jesen...

 

Prodato...

 

Ma ne...

 

Poklonjeno...

 

Pogledom ću milovati planine bosanske kad se zarumene kao obrazi na djevojačkom licu, nogama ću gaziti šuškavo zlato dok budem koračao kroz pitome šume, sjediću na klupi u parku i gledaću kako se moj dobri stari drug Vjetar nestašno igra su krupnim kestenovim lišćem, pustiću kapljice nebeske da mi umiju lice...i biću sretan ako i Ona bude sretna...

Jesen poklanjam Njoj...

 

Sebi ću tek kiše ostaviti...

 

Zima...proljeće...ljeto...srce je sve troje izdržalo...ma dobro je to srce...valjda će izdržati i jesen...

 

Jer...

 

Moralo se i to jednom desiti...

 

 

POSLEDNJA NEVESTA

 

Vesnik svadbe po sokaku svuda je...

Brinu snajke šta će koja mesiti...

Neko mi se, kanda, skoro udaje?

Moralo se i to jednom desiti...

Tu livadu ja sam prvi kosio...

Pričam više nego što bih smeo...

Ajde... Odavno bih je zaprosio...

Da sam samo hteo...

 

Vetrić glanca krune granja...

Tamiš nosi par lokvanja...

Račun svedi: šta sad vredi mladost, tričava?

Nevažno je to sve skupa...

Sećanje je smešna lupa

Koja sitne stvari uveličava...

 

Oprezno s tom violinom...

Ona čezne za tišinom...

K'o da škakljaš anđelčiće vrhom gudala...

A Nju nemoj pominjati...

Neće svet zbog toga stati...

Neće biti prva što se udala...

 

Ništa lakše nego sebe slagati...

Ništa lakše neg' se na smrt opiti...

Ništa teže nego zalud tragati...

Od sto drugih nju sam hteo sklopiti...

Srce cupka, al' misao okleva...

Čeka da se stvari same dese...

A tuga lepše zvuči kad se otpeva...

Pesma sve podnese...

 

Bog je, katkad, pravi šeret...

Na strmini doda teret...

I potura Nedohvatno da se dohvati...

Bog je dobar... Kako kome...

Al' bolje ne pitaj o tome...

Ućutaću ili ću opsovati...

 

Polagano, Šanji-bači...

Ti si znao šta mi znači...

K'o da heklaš paučinu vrhom gudala...

Kad pred crkvom baci buket

Neka padne, kao uklet...

Neka bude zadnja što se udala...

 

Samo bol je u životu siguran...

Sreću nosi neki poštar jako spor...

Neka... Samo ovu noć da izguram...

Sutra ću već naći dobar izgovor...

 

 

                                    Djordje Balašević

02.08.2009.

Jednosmjerna cesta...

Gledam u nebo iznad Bosne...baš kao što onomad jednom gledah u nebo iznad Venecije...

 

I mislim o tome kako prohujaše godine od kad sam zadnji put vidio Avdu...

 

Često ga se sjetim...

 

„Pa pička ti materina, što mi se nisi javio?!“ – prve su riječi koje mi je uputio kad sam, drhteć' poput breze na vjetru, stegnuo mu ruku.

 

I taj dan, od ranoga jutra pa do kasne večeri, mijenjali su se raznorazni ljudi za onim stolom u ljetnoj bašti hotela „Bristol“. Jedino moja i Avdina stolica nisu mijenjale vlasnike.

 

„Ne znam Avdo...valjda me je bilo strah, šta znam...svaki put kad bih posegnuo za telefonom pomislio bih: 'Ma šta ja to imam pametno reći Avdi? Ništa...“

 

„Pa i to što kažeš...“ – progunđao bi onim svojim glasom koji me vazda podsjećao na žubor planinskog potoka – „Ali valjda Avdo ima nešto pametno reći tebi, ako nemaš ti Avdi,a? Pa ja, majka mu stara...“

 

„E tu si, Boga mi, u pravu...“

 

„Pa dabome da sam u pravu!“ – povisio je dobroćudno glas nakon što je nakvasio grlo čašicom viskija, a potom se okrenuo ka susjednom stolu gdje je dvoje djece veselo čavrljalo u društvu njihove majke  – „Sabija! Dođider ovamo na tren! Evo onog momka što sam ti pričao o njemu.“

 

Rukujem se sa lijepom gospođom, i jedva uspijevam da stignem da pomilujem po glavi malog Tarika i još manju Amru prije nego su opet otrčali. I jednako drhtim kao list na vjetru misleći da sanjam.

 

Avdo sjedi na stolici pored i toči sebi novu čašicu. Puno je širi, ali za glavu niži. Bio sam u društvu mnogih ljudi koji su imali leđa poput dvokrilnih ormara i visinu košarkaških centara i pored kojih sam izgledao kao petogodišnji dječačić. Ali nikada se nisam osjećao manjim nego taj dan kad sam kao u snu sjedio pored Avde.

 

Osjećaji dubokog poštovanja, ponosa, straha, uzbuđenja, radosti...miješali su se u koktel dok su kao uragan harali u mojim grudima.

 

„Zajeban si...“ – kaže mi Avdo poslije drugog gutljaja dok me skenira svojim sitnim, pronicljivim očima gledajući u moju dugu kosu koja mi pada po ramenima – „Skroz sam te drugačijeg zamišljao čitajući ono tvoje pismo. Kako si ga sročio u nekom crnilu, ja sam mislio da mi piše neki invalid što sjedi u kolicima. A pogledaj ti njega...mlad, zdrav i prav...i zajeban po svoj prilici...“

 

„Ma nisam Avdo...“ – smješkam se dok odgovaram – „samo...nisam se ni snu nadao da ćeš mi odgovoriti, a kamoli i da ćemo se vidjeti...“

 

„Pa istinu govoreć', i imao si sreće. To kod mene obično sve završi u korpi i ne znam šta mi bi da ti odgovorim. Može bit' da si me kupio sa onim „čika Avdo“. Kakav čiko bolan, mlad sam ja da me tako zovu!“

 

Smijemo se...

 

 

A meni duša puna...

 

Kao dijete u prodavaonici igračaka, ne znam šta bih ga prije pitao, o čemu bih prije sa njim razgovarao...

 

Dok Avdo ispija čašice, pričamo o Bosni, o poeziji, o Dolly Bell, o Zvorniku, o Zijinim „Prosanjanim jesenima“ i o njegovoj „plavoj krvi“ kako je Avdo nazva, puštam ga da malo zapliva po sjećanjima dok mi priča kako je kao mladi pjesnik putovao vozom sa Makom na neke poetske večei u Zagreb, pričamo o Sarajevu, o Meši, o Savršenom krugu, o Skenderu, o Djevočici iz ulice prkosa, o Kuduzu, o tome kako je Bregu poslao u neku stvar... materinu...  kad je jednom šenlučio do dugo u noć sa njim pa kad je Brega rekao: „Idem ja Avdo...imam nekog posla sutra pa moram malo ranije da „zaspem“...“

 

Pitam ga i za Emira. Avdo se malo mršti.

 

„E moj sine...to ti je duga i teška priča koja mi se baš nikako ne priča...“

 

Kapi kiše prolijeću nebom. Nad gradom se sidre oblaci. A u neko doba meni duša zadrtha kad mi Sidran reče:

 

„Tebi će Avdo srediti da upišeš književnost u Sarajevu...ti mi, dijete, smrdiš na talenat...“

 

 

Davno sam još prestao brojati koliko mi se puta od tada stezalo grlo kad bi iz sjećanja isplovile ove njegove riječi. I koliko puta sam ih silom gurao u zaborav...

 

„Ne mogu ja to Avdo...moj život ide u drugom smjeru...“ – odgovaram tiho, pognute glave, da osluhnem kako se snovi opet, poput vodopada ruše u mojim grudima.

 

„Zašto ne možeš?“

 

„I to je jedna duga i teška priča...heh...izgleda da svi mi imamo nekog svog Emira...“

 

Avdo šuti. Ispija još jednu čašicu. I dugo me gleda.

 

„Prije dvadesetak godina... poznavao sam jednog vašeg momka odavdje...Zijad se zvao...skoro nekad sam pitao za njega, kazaše mi da  radi ovdje u biblioteci kod vas... Eh, kakav je samo to pjesnik bio! Genijalac! Vodio sam ga sa sobom širom tadašnje države po raznim književnim manifestacijama, podučavao ga iako nisam imao čemu jer je mladić već sve znao i imao... Ma, genijalac, kažem ti... I onda, odjednom, k'o grom iz vedra neba, veli mi da ne želi više da piše poeziju. Pitam ga ja zašto, i znaš šta mi kaže? „Ne mogu ja, Avdo, svoju djecu kazniti time da im otac bude pjesnik...“ Pazi, tad nije bio ni oženjen, još nije imao djecu i kaže...da svoju nerođenu djecu ne može kazniti time da im otac bude pjesnik...“ – ispio je još jednu čašicu, zapalio cigaretu i pogledom pomilovao baštu. Tarik i Amra su već davno sa majkom otišli u šetnju.

 

„Razumio sam ga...još kako sam ga razumio...“ – reče tako tiho da sam ga jedva čuo.

 

 

U tihoj pratnji noći, kiša je već počela lagano rominjati kad sam poljubio Avdu u čelo na rastanku.  Ostavio sam ga u društvu nekih nabusitih izdavača i „noćnih prijatelja“ kako ih je zvao. Već je bio dobrano popio kad mi je umorno i tiho šapnuo na uho:

 

„Javi se...nemoj da se ne bi javio...“

 

Satima sam držao telefon u ruci kad su zadnji put na vijestima javili da je smješten u bolnicu...i satima sam držao telefon u ruci kad su javili da je pušten iz bolnice...

 

Ali nisam smio nazvati...možda zbog toga što sam mislio da me je zaboravio...i li izbog toga što nisam znao šta da kažem...

 

Uostalom, nije ni bitno...

 

Ionako je sve već kazano....  

 

 

 

ŽIVOT JE JEDNOSMERNA CESTA

 

Pomislim nekad na bivša jutra,

na bivše ljude i bivša mesta,

al' put me vodi samo u sutra.

život je jednosmerna cesta.

 

Pamtim detinjstvo. Dom. Svaki kutak.

krov posle kiše crven k'o kresta.

ne mogu tamo ni na trenutak.

život je jednosmerna cesta.

 

Sećam se svoje ljubavi rane.

Poljupca prvog u senci bresta.

Ne mogu nazad u sretne dane.

život je jednosmerna cesta.

 

Svi idu dalje, i ja sa njima.

životni pravac moram da pratim,

a toliko divnih časova ima

u koje želim da se vratim.

 

U svoju prošlost ne mogu stići

sve da poživim godina dvesta.

Na drugu stranu uvek ću ići.

život je jednosmerna cesta...

 

                                                Djordje Balašević

30.07.2009.

Srbo

Ovom gradu nedostaje rijeka...

 

Neka velika, široka i mirna rijeka, sa velikim adama i tihim talasima. I možda bih, u predvečerja, sjedeći na nekoj klupi na obali, konačno i ugledao Srbu. Možda bih najzad spazio njegov gegavi, lagani hod, njegovo staro, sto puta zakrpljeno, ali čisto odijelo, one široke, tamne sunčane naočale i čuvenu vunenu kapu koju nije skidao ni kad su najveće vrućine.

 

Možda bi se tad dobra starina prišunjala od nekuda, možda bi se dogegao sa svojih sedamdeset i kusur godina, možda bih ga pozdravio starim pozdravom:

 

„Dobar dan gospodine!“ – na koji bi se on uvijek štrecnuo, i ljutito i dobroćudno u isto vrijeme, uvijek odgovorao:

 

„Nisam ja gospodin! Nema ovdje više gospode!“

 

Možda bih...

 

A ovako...danima lutam gradom, od klupe do klupe...od čitulje do čitulje...ali od Srbe nema ni traga ni glasa...

 

„Nisam ga vidjela više od dva mjeseca...nije nikako dolazio...“ – reče mi teta Emina tihim glasom dok sam zaduživao neke knjige u biblioteci – „Ovo mjesto nije isto bez njega...“

 

Nekada smo, učeći za ispite, po čitave dane provodili u bibliotekarskoj čitaoni. I Srbo nam je bio najveća i jedina razonoda. Uvijek je dolazio prvi i uvijek je odlazio zadnji. Ujutro bi vadio ukrštenice iz jednog džepa sakoa, lupu iz drugog, i popunjavao bi ukrštene riječi, dremuckao i...radio ono što mu je bilo najdraže...udvarao se mladim i lijepim studenticama...

 

„Je l' znate vi djeco šta je relativnost?“ – pitao bi nas muške kad bi se, eventualno nekad znalo desiti da u čitaonici ne bude djevojaka.

 

„Je li misliš na Einsteinovu teoriju relativiteta Srbo?“ – pitao bi Boki, student fizike.

 

„Da, da, naravno da mislim!“ – potrđivao je Srbo dok mu je na licu titrao onaj njegov...zeznuti osmijeh.

 

„Pa to ti je ona formula E=mC2, kako sad da ti to objasnim...“ – češkao se Boki po glavi.

 

„Ma pojma vi nemate djeco...ništa vi pametnog iz tih knjižurina nećete naučiti jer iz njih izostave sve ono što je važno. A sigurno ne znate da je Einstein ovako definisao svoju teoriju relativiteta, i to vam je živa istina, provjerite tamo na tom vašem internatu (mislio je na internet, naravno): kad se pržite na žeravici, sekunde vam traju kao sati. A kad se udvarate lijepim djevojkama, sati vam traju kao sekunde. To vam je teorija relativiteta...“

 

I Srbo se svojski trudio da tu teoriju primjenjuje u praksi. Takozvane „standardne“ djevojke, koje su svakodnevno dolazile u čitaonicu uporno su odbijale Srbine pozive da idu „u kafić na kafu“ sa njim, ali čim bi se na ulazu pojavila neka nova „žrtva“ svi bismo ostavljali knjige, dizali glave i prigušeno se smijali kao djeca čekajući da vidimo Srbu u akciji...i iskreno, mogli smo puno toga od njega naučiti...Istina, Srbo možda nikada nije imao uspjeha, ali je bar imao manire...rijetke manire...

 

Nikada nije pričao o sebi...šuškalo se da nije imao nikoga, da je rodom iz Doboja, da je stari komunistički inžinjer u penziji, da je obišao pola svijeta...da je ovo, da je ono... No, nije nam bilo bitno...znali smo da je Srbo dobar čovjek....

 

Jednom mi je na klupi ispred biblioteke pričao o petrogradskim bijelim noćima.

 

„Jesi li kad čuo za njih?“

 

„Jesam Srbo, čitao sam Dostojevskog.“

 

„Ma pusti ti njega. Ja govorim o pravim bijelim petrogradskim noćima. Na obali Neve...na čuvenom Nevskom prospektu...tamo ima jedna stara klupa...i ja sam sjedio na njoj...a noći...noći nije bilo...u pola noći bio je dan...i tad...tad mi se, jednom u životu učinilo, da znam tu tajnu...“

 

„Koju tajnu...?“

 

„Kako se može biti dobar...“

 

„Ma sad...to iz tebe govori komunista i ateista Srbo...pa zna se  kako je moguće biti dobar. To piše u Kur'anu, u Bibliji i u drugim svetim knjigama. Samo je problem što ljudi ne žele da budu dobri.“

 

Nasmijao se Srbo. Svojim starim, iskusnim i zeznutim smijehom:

 

„Vidiš sine, i to ti je relativno. Tamo, u tim knjigama piše samo kako čovjek da ne bude loš...ali ne i kako da bude dobar...to on mora sam da otkrije...“

 

I tako...

 

Danima lutam gradom...od klupe do klupe...od čitulje do čitulje...i sve se nadam da ću negdje ugledati Srbu...tu dragu starinu...koji je znao kako biti Dobar...

 

A ako ga...ipak... nikad više ne budem vidio...ako je otišao Tamo...na ono mjesto za koje je vjerovao da ne postoji...nadam se...da će mu sve noći biti bijele...baš kao bijele petrogradske noći na Nevskom prospektu...

 

A Dejanov zapis će nastaviti da živi:

 

“Srbo Velikomučenik je najznačajnija ikona grada Tuzle. Iako je “grad soli” u svom naručju izljuljao genijalni um Meše Selimovića i božanstvenu ruku Ismeta Mujezinovića, ono što je manje poznato je činjenica da su im životni putevi bili popločani Srbinim savjetima i uputama. Njegova mudrost i pronicljivost su nadaleko poznati, a urbani mit je njegovo porijeklo iz Egipta. No to nije istina. Čojk je sa Atlantide... mada stalno opovrgava da je on upravo i razlog zašto je ona nestala. Posebna diskusija se vodila 1987. oko njegove kape za koju se pričalo da je satkana od djevičanskih stidnih dlačica, vrijedno skupljanih stoljećima, na šta se on stalno ograđivao kratkim komentarima: "Ko vas jebe!".

Srbo, do dana današnjeg, ostaje najveći (i jedini) vitez grada Tuzle, njen zaštitnik i glavni ljubavnik….”

 

 

 

JEDNOM SU SADILI LIPU

 

 

Jednom su sadili lipu,

stari Nestorov, gos'n Čeda i još jedan.

Bio sam nov u tom stripu,

komšijin mali kog' su pustili da gleda.

 

Stari Nestorov, potpalivši korov,

tad reče mi: "Ti si mlad...

Ti ćeš dospeti za taj hlad..."

 

Jednom sam voleo zbilja,

mislim na ljubav pravu, šašavu i silnu,

vozio hiljadu milja,

k'o onaj ružni Francuz u prelepom filmu...

 

Vukle me šine pod točak mašine,

al' ona me spasila.

Sve je druge ugasila.

 

Hej, sve to dođe na svoje.

Davno pravila znam:

samo tuge se broje...

Hej, opet tornjevi tuku na svetog Luku...

Jesen je kriva,

uvek me rasturi siva.

 

Jednom je prošla kraj mene,

sa tipom kog' sam znao, taman da se javim.

Skrila je pogled na vreme,

al' sasvim dovoljno za žur u mojoj glavi.

 

Bezvezno "Zdravo!" i klimanje glavom,

i sve što već sleduje...

Neka, lutko, u redu je...

 

Hej, sve to dodje na svoje.

Davno pravila znam:

samo tuge se broje...

Hej, opet tornjevi tuku na svetog Luku...

Jesen je kriva,

uvek me rasturi siva.

 

Jednom su palili lišće,

sa one lipe, dim je lebdeo do neba

na kom su, nema ih više,

stari Nestorov, gos'n Čeda i još jedan...

 

Ko nije drvo razumeo prvo,

pa tek onda sadio

taj nije ništa uradio...

 

I, shvatiće, kad-tad, da ne zna šta je hlad.

 

 

                                                            Djordje Balašević

 

29.07.2009.

Sjena u mraku...

Pod sklopljenim noćnim nebom, bez mjeseca i zvijezda, vlada potpuna tmina...

 

No, kad u njoj ostanem dovoljno dugo...slušajući samo kako tišinu remeti sporo i bolno kucanje nekog dalekog srca, pred oči isplove mnoge silute... Vidim obrise zgrade preko puta, vidim razgranatu krošnju jabuke pored balkona. I plodove vidim na njoj. Vidim kako se slabašni povjetarac igra sa lišćem. I izblijdjelo lišće vidim...

 

Kad se zjenice rašire do kraja vidim i dvije zvijezde na nebu. I kao da me podsjećaju na nečije oči...

 

Pod sklopljenom i skupljenom kapom nebeskom, u noći bez mjeseca i titravih zvijezda,bez ulične rasvjete, u noći potpune tmine...kad ostanem dovoljno dugo u njoj...kad pustim da me stegne svojim čeljustima i proguta...budem u stanju da vidim...i svoju sjenu...

 

Nikad se ne odvaja od mene....

 

 

 

STARIM

 

Jutro me zatiče samog, k'o školjku u pesku...

Svu noć su senke na zidu skicirale fresku...

Tražio sam jedan stih, skoro da ga osetih,

Al` mi je iz ruku nestao...

Protura se novi dan, al' taj trik je providan,

Samo da bi prošli prestao.

 

Jutro me zatiče u pravom haosu tema...

U mojim strofama lagani raspad sistema...

Al' u tajnim vezama, s nekim davnim brezama,

Ponovo se pesma primiče...

Zasad nema imena, samo bluza svilena,

Kako mi iz ruku izmiče.

 

Zaboravljam imena, samo lica ostaju,

U prolazu ljude otkrivam kroz šifre...

Dovraga, sve mi to govori da starim,

Zaboravljam dosadne cifre.

 

Zaboravljam adrese malih bircuza uz put,

I curice što su uvek dobre bile.

Neke bistrine se nepovratno mute,

Ali nikada dodir svile...

 

Jutro me zatiče, opet, u smišljanju bekstva...

Čim malo usporim stignu me davna prokletstva...

To su samo momenti lošim vetrom doneti,

To su samo male večnosti...

To su samo godine kad se čovek otkine,

K'o od one gorke tečnosti...

 

Zaboravljam imena, samo lica ostaju,

U prolazu ljude otkrivam kroz šifre...

Dovraga, sve mi to govori da starim,

Zaboravljam dosadne cifre.

 

Zaboravljam adrese malih bircuza uz put,

I curice što su uvek dobre bile.

Neke bistrine se nepovratno mute,

Ali nikada dodir svile...

 

                                                                        Djordje Balašević

28.07.2009.

Visikokvalifikovani brojač zvezda

„Vascijelu noć gledam u nebo...i ništa...baš ništa ne razumijem...“

 

 

Dule mi se javio iz Makarske.  „Stigao sam...“ – reče u poruci – „žao mi je što nisi tu, riba ima mali milion...i izvini...možda sam malo pretjerao...ali u kurcu si brate...valjda ćeš na kraju to i sam da skontaš...čujemo se...“

 

 

 

Sjedim na balkonu stopljen sa mrklim mrakom i da nije žeravice od cigare ne bi bilo ni mene...zapalio sam prvu cigaru nakon pet mjeseci...

 

Gledam u nebo...u milione dalekih iskrica...mislim o tome kako me guta tmina...o tome kako sam malen i nevažan u svoj toj beskonačnosti...i vrtim u glavu našu svađu od neki dan...

 

 

„Pa dokle ćeš više tako, a? Hajde trgni se više u vražiju mater!“ – vikao je Dule dok smo u suton sjedili ispred vikendice.

 

„Spusti loptu na zemlju Dulence...znaš da nema ništa od visokih lopti...to se zove srljanje...“ – govorio sam čeprkajući oko roštiljske vatre i ne dižući glas.

 

„Ma idi u kurac! Dosta mi je više te tvoje umišljene hladnokrvnosti, filozofiranja i nekog čekanja ko zna čega više! Šta ti je čovječe? Je li ti uopšte vidiš u šta si se pretvorio!?“

 

 „U šta Dule, hajde kaži pa da i ja znam...“

 

„U ljušturu! Sazidao si taj jebeni zid oko sebe i postao sam sebi dovoljan! Niko i ništa te više ne zanima!“

 

„Griješiš druže...evo, iskreno me zanima recimo, kako li će ovaj naš razgovor da završi...hoćemo li se pomarisati na kraju, a? Znaš da nismo odavno...“ – nastavljao bih sa osmjehom podignuvši zajedljiv pogled ka njemu.

 

Taj dan, prvi put nakon toliko godina i naših zajedničkih odmora, definitivno sam mu rekao da ove godine ne želim ići na more. I ravnodušnost koju mi je valjda pročitao u očima prosto su ga zapalile.

 

Biti nervozan je Duletovo prirodno stanje. No, tad je kiptio od bijesa. I ja nisam mogao pomoći sebi. Peckala me je svaka njegova do tada izgovorena riječ. Ali ne previše. Taman toliko da probudi u menu tu opaku želju da se poigram sa vatrom. I to ne onom što sam je raspirivao pod rukama. Već onu što je plamtjela u Duletu, a u meni se tek nazirala.

 

 

„Ma zaboli me neka stvar...“ – odvratio je tišim glasom nastojeći da se smiri dok je pripaljivao cigaru. „To je tvoj život...i nimalo ti ne zavidim na njemu...“

 

„To ti je jedina pametna stvar stvar koju si još od jutros rekao.“

  

 

Potom smo dugo ćutali. Dule je nastojao da stvari okrene na svoju stranu povlačeći duge dimove iz cigare, znajući da će mi to smetati.

 

I bio je u pravu. Previše dobro me je poznavao...

 

„Kako hoćeš stari moj...“ – nastavio je u pauzi između dva dima – „tvoj život – tvoja stvar. I sasvim malo moje odgovornosti. Taman toliko da ti bar podmetnem nogu. Jer bolje ti je da padneš na tom krivom putu kojim koračaš nego da nastaviš dalje. Heh...kad bi otvorio oči...vidio bi, jarane moj, da sam ti još samo ja ostao...sve si druge ispalio...i to u stilu: „može mi se!“ E moja budalo...neki ljudi sanjaju da za cijeli život steknu toliko dobrih prijatelja koliko si ih ti izgubio...a zašto? Možda zato što postoji Dule, što ti je on sam dovoljan? Ne, matori moj, zajebi tu spiku...znam ja tebe jako dobro...ti misliš da si ti sam sebi dovoljan...da niko nije kao ti...da si ti centar čitavog jebenog kosmosa...“

 

„Hajde Dule, ne seri više...“

 

„Ne, ne, ne! Dosta je meni toga. Izvini, al to ti je tako drug moj. Ako ti to niko drugi neće ili ne smije da kaže, ja i hoću i smijem! Ti čovječe stalno šutiš, danas za čitav dan nisi progovorio više od pet puta. A kad progovoriš misliš da ti svaka zlata vrijedi! Zipa ovo, majke ti: moj najbolji drug mi šalje razglednicu iz Roterdama prošle godine. I sjećaš se šta je pisalo u njoj? „Skupi ekipu za „male“. Stižem za koji dan. Ovdje sam završio priču“ Majmunčino jedna...mogao si se konačno smiriti i dati svom životu smisao...ta mala te je voljela više nego što će ikad iko...“

 

„Opržit ćeš se Damire...nemoj preblizu prilaziti vatri...“ – procijedih već kroz ube osjetivši kako se duboko u meni negdje zapalila neka iskrica. Samo joj je još malo vjetra trebalo pa da se i rasplamsa.

 

„Dobro...kako hoćeš...to je već tvoja stvar...samo da znaš...vrijeme teče...život je kratak...“

 

„A na ovom se roštilju kokoš peče...meni će batak...“

 

„Heh...neka...znaš se ti igrati sa riječima...samo ne vidim da ćeš imati ikakvu korist od toga...“

 

„Možda...možda se volim igrati sa riječima...ali se bar ne volim igrati sa ljudima...“

 

„To ti misliš...ali si se do grla zapetljao u Svrzino kolo prika moj...pa ti čovječe i ne znaš kako se igraš sa ljudima! A još manje sa samim sobom! Zatvorio si se u tu svoju ljušturu otkako si se vratio i čim neko, bar priđe blizu tome da je probije, ti odstukneš, pobjegneš...kukavički...a ja te drugačijeg pamtim...sjećaš li se bolan kad si zadnji put izašao u grad sa mnom i starim društvom? Kad smo se zadnji put napili? Potukli? OK, ne piješ više...poštujem...ne pušiš više...i to poštujem...ali daj, molim te, pusti nekoga da ti probije tu jebenu ljušturu! Pusti neku blizu sebi. Ne možeš dovijeka tako...znam da ti svaka izgleda kao njena kopija...ali otvori oči...i vidjećeš neki sasvim novi original...to isto si i meni govorio nekad davno...prošlo je već previše vremena...“

 

„Damire...“

 

„OK...neću više o tome...ali daj...ko brata rođenog te molim...trgni se više...probudi se...vrati se među nas...živi naš život ako si, nakon svih tih silnih lutanja,  već skontao da bez ovoga života ovdje ne možeš...znam da misliš  da ti lova ne treba...znam da si utuvio u tu svoju glavurdu da nisi materijalista...OK, poštujem i to...ali...vjeruj mi...satrat će te ovaj naš jebeni voz ako nastaviš tako...nađi sebi neki posao, jebiga...iskoristi tu hrpu knjiga koje si u životu prelistao...pa sad, progutaj to da će te jebavati neko ko će biti neuporedivo gluplji od tebe... ali moraš se probuditi iz tog svog sna...živi čovječe...jer inače će život proći pored tebe...i neće te čekati....niko te neće čekati...“

 

 

 

Sjedim u mrklom mraku na balkonu, držim u ruci dogorjelu cigaru i gledam u nebo iznad sebe... Milioni i milioni tačkica na kapi nebeskoj...i ništa, baš ništa ne razumijem....

 

I po prvi put u životu osjećam strah...

 

Da nikada i ništa neću ni razumjeti....

 

 

 

PORTRET MOG ŽIVOTA

 

Mesec prosipa bokal fosfora.

Vitraž mraza na oknu prozora.

Jedne noæi k'o ova, znaæe Bog,

doslikaću portret života svog.

 

Silueta se davno nazire.

Neko uzdahne, neko zazire.

Isto vide a razno tumače,

ðavo prste u farbu umače.

 

Prave si boje dodala na taj portret života mog:

talase plave, nijansu lave, vrtloge zelenog.

I lila, tamnu, čežnjivu,

i boju breskve, nežnu i sramežljivu,

setno sivu, nepogrešivu.

 

Roze nađoh međ' starim pismima,

modru vrpcu nad teškim mislima,

ukrah riđu iz pera drozdova,

laki purpur iz prvih grozdova.

 

Uzeh oker sa sveće svečarske,

drap sa svilene mašne bećarske,

mrku s tambure tužnih tonova,

a cinober sa nosa klovnova.

 

Prave si boje dodala na taj portret života mog:

talase plave, nijansu lave, vrtloge zelenog.

A crnu nisi štedela,

ali bez nje bi bela još izbledela -

bez crne bela ne bi vredela.

 

Srce je moje napuklo

k'o kora starog bagrema,

al' u tvom oku kao lane zadrema.

I, jedva, kao šapati,

niču u uglovima zlatne paprati.

Pramen sna u sliku navrati.

 

Vetar dokono senke spopada.

Huk u ambis tišine propada.

Jedne noći, k'o ova, znaće Bog,

doslikaću portret života svog.

 

                                                            Djordje Balašević

29.04.2009.

Jole Slovenac

Kad je Jole „Slovenac“ na svom chopperu imao blizak susret sa kamionom na nekoj lokalnoj cesti u okolici Maribora, ja i Dule smo se još uvijek igrali klikera pod starom lipom na uglu našeg sokaka.

Slovenca su tad u bolnici jedva zakrpili ali umjesto viška dijelova, kako to obično biva nakon takve remontaže, kod Joleta se ispostavilo da je jedan dio bio u manjku. Neki šaraf se iz mozga zagubio u lokvi krvi na vrelom asfaltu od kojeg je lupio glavom.

Jole se u tom jednom danu podmladio za dvadesetak godina. Odležao je par mjeseci u nekoj psihijatrijskoj bolnici i potom izašao iz nje u onim istim izlizanim trapericama, kožnoj jakni i čizmama „kaubojkama“ koje su mu jednako dobro pasale kao i prije. S tim što je sada na licu, umjesto ožiljka, nosio široki dječiji osmijeh. A u grudima dječiju dušu.

Sestra mu je bila udata za našeg komšiju i svako ljeto, u sezoni godišnjih odmora, provodio je sa nama.

„Sreča moja!“ – govorio je  – „sreča moja pa ste vi moji tovariši!“ –  i kliktao od radosti dok je trčao sa nama za loptom sa jednakim žarom u očima kao što smo ga i mi kao klinci imali. Možda je neko sa strane mogao uočiti da je Slovenac od nas bio stariji dvadesetak godina, ali mi to nismo primjećivali.

Duleta je „kupio“ onog davnog popodneva kad smo se kupali na bazenu i „skriveni“ iza tamnih sunčanica zagledali kruškolike obline djevojaka.

 

„Dule...da te pitam nešto...“ – javio se zamišljeno Slovenac – „ja znam kako se kaže „guz“...ali kako se kažu dva guza? Je li „guzeta“?“

 

Duleta znam čitav život, ali nikad ga više nisam vidio da se tako zasmije...iz dubine srca... Sav je poplavio od smijeha i jedva uspio promucati:

„E Slovenac, lud si ko struja!“

 

No, ljeta su prolazila a mi smo postajali stariji i zabrinutiji, a Slovenac je ostajao jednako mlad i nasmijan. I zbog toga nam je bivao još i draži. Možda nismo ni znali koliko draži, dok se tog prohladnog avgustovskog predvečerja nije pojavio na ulazu „Zeppelina“. Dule i ja smo sjedili za šankom kad nam je prišao i zajecao poput djeteta.

 

„Šta je bilo Slovenac? Šta ti se desilo?!“ – povikao je Dule drmajući ga za rame. 

 

Jole je i dalje jecao i odmahivao glavom, no Dule je bio uporan:

 

„Hajde, kaži svojim jaranima... Ko te dirao?“

„Ne smijem kazati...on mi rekao da ne smijem kazati...on mi rekao da će me ubiti ako kažem...“ – mucao je kroz jecaje.

 

„U redu je Slovenac...ne moraš nam reći ko je, samo nam reci šta ti je uradio...“

„Ja...ja i ne znam ko je to...dečko neki...tu u parku...on mi prišao...ja sjedio na klupi...on me pitao da li je slobodno, ja rekao da jeste...onda me on pitao imam li novac...ja rekao da imam...onda on izvadio nož i tražio moj novac...ja mu dao...onda on uzeo i moj sat...i moju...moju...moju jaknu!“  - jedva je promucao Slovenac i ponovo zaridao kad je došao do jakne...“kožnjaka“ od kojeg se nije odvajao...

 

„Slušaj me Slovenac, je li taj tip imao nešto na vratu? Ovdje?“

 

„Da...jeste...tu je imao nešto nacrtano...baš tu...na vratu...“

 

„Čerkez...“ – prošaputa mi Dule na uho – „napiću mu se krvi iz hemeroidne vene...“

 

I nisam ni sumnjao da hoće.

 Još istu noć Dule je našao Čerkeza u parku. I nije sa njega skinuo samo Joletovu jaknu. Skinuo mu je i patike i majicu i farmerke i ostavio ga da u boksericama, po kiši,  otrči kući. Duletu nikad nisam oprostio što je otišao bez mene i uskratio mi radost da vidim taj prizor.

 

No, kad sam Slovenca sutradan vidio  u „kožnjaku“ i ponovo sa onim dječijim osmijehom na četrdeset i koju godinu starom licu, srce mi je opet bilo na mjestu.

 

Prošlo je lijepih godina od tada.

 

A Dule i ja danas gledamo kroz prozor kako se Slovenac sa klincima igra klikera pod istom onom starom lipom na uglu sokaka.

„Pitam ga ja jutros,“ – veli Dule – „što ga nema kod nas da dođe, ko nekad... Znaš šta mi kaže? „Vi se nikad ne igrate više...i ne smijete...to vama nije dobro...a meni nije zanimljivo...“ Heh...“

 

Nasmijasmo se obojica.

 

„Ne znam Dule...meni se ponekad čini da su njemu svi šarafi na broju...a da svi mi imamo viška ili manjka jedan...“

 

„Ajd' ne seri...“ – presiječe mi misao Dule... – „k'o da ja to ne znam...“

 

 

PRODAJE SE PRIJATELJ

 

U lokalnom listu, od pre dva tri dana,

videh čudan oglas ja, čudno, baš:

"PRODAJE SE PRIJATELJ!".

 

Prošao je mnogo, kvario se lako,

trošio je puno, da, i zato sad:

prodaje se prijatelj...

 

Prodaje se prijatelj polovan, vrlo hitno!

Nije posebno učen ni školovan,

zar je to uopšte bitno?

 

Prodaje se friend!

Prodaje se friend!

Prodaje se friend!

 

Da, čudno, znam, ali prodaje se friend...

 

Nekad prodaš kuću, ili stari klavir,

ili jutro zemlje, da, al' kako to:

"Prodaje se prijatelj!"?

 

Prodaj ga na crno, daj ga ipod cene.

Trampi ga za nešto, da, al' bez tog:

"Prodaje se prijatelj!"...

 

Prodaje se prijatelj polovan, vrlo hitno!

Nije posebno učen ni školovan,

zar je to uopšte bitno?

 

Prodaje se friend!

Prodaje se friend!

Prodaje se friend!

 

Da, čudno, znam, ali prodaje se friend...

 

Prodaje se friend!

Prodaje se friend!

Prodaje se friend!

Prodaje se friend!

 

Da, čudno, znam, ali prodaje se friend...

 

Prodaje se friend!

Prodaje se friend!

Prodaje se friend!

 

                                                                Djordje Balašević

 

21.03.2009.

Pitam se...

Zar je "gubav" uistinu jedina riječ što se rimuje sa "ljubav"...?


Stariji postovi

Portret mog života...
<< 01/2010 >>
nedponutosricetpetsub
0102
03040506070809
10111213141516
17181920212223
24252627282930
31